Dobre Knjige

Kad izađoh jednu večer,
Šetajući po Bristol ulici,
Mnoštvo je na pločniku,
Bilo nalik žetvenoj pšenici.

I dolje kod nabujale rijeke,
Čuh ljubavnika poj,
Pod lukom željezničkog mosta:
“Nema kraja ljubavi mojoj.

Voliću te draga, voliću,
Dok se Kina i Afrika ne sudare,
I rijeka ne poteče uzbrdo,
I lososi ulicom u pjesmu ne udare.

Voliću te dok se ocean,
Ne smota i obješen ne osuši,
I sedam zvjezda nebom
K’o jato gusaka ne otpršti.

Godine će letjet’ k’o zečevi,
Jer u svom naručju držim,
Prvu ljubav svijeta,
Cvijet vječni do srži.”

Al’ svi satovi u gradu,
Počeše da bruje i zvone:
“Nemoj da te vrijeme zavara,
Pod vremenom svako tone.

Dolje u ozračju noćne more,
Gdje pravda gola obitava,
Vrijeme te gleda iz sjene,
I kad ti ljubiš, kašljem upozorava.

U glavobolji i u brizi,
Život neprimjetno iščezava,
I vrijeme danas il’ sutra,
Sebi sve potčinjava.

U mnogu zelenu dolinu,
Provijava tamni snijeg,
Vrijeme kida vezena kola,
I skakačev k vodi let.

O, uroni svoje ruke u vodu,
Uroni ih sve do gležnja,
I zuri u ono što propusti,
Uprkos sveg traženja.

Ledenjak u ormaru kuca,
Pustinja u krevetu zijeva,
Napuklina u šalici se otvori,
Staza u zemlju mrenja.

Gdje prosjak broji novce,
I Snjeguljica drži vještičin skut
I bijelo je uvijek crno,
I Marica i Ivica gube put.

O gledaj u ogledalu gledaj
Gledaj dok se ne prepadneš,
Vrijeme još uvijek imaš na dar,
Mada obdarit nikog ne možeš.

O stani, stani kraj prozora,
Dok suze teku i prže,
Svojim pokvarenim screm,
Volićeš svog pokvarenog bližnjeg”

Ljubavnici bijahu otišli,
Bješe već kasno to večer,
Satovi prestadoše da zvone,
A duboka rijeka nastavi da teče.