Dobre Knjige

Grad najbliži zatvorskoj farmi je trideset kilometara daleko. Velike borove šume stoje između farme i grada, i u tim šumama rade osuđenici; vade terpentin. I sam zatvor je u šumi. Naći ćeš ga tamo na kraju crvenog puta punog žlijebova, bodljikava žica mu se uspentrala uz zidove poput kakve loze. Unutra, živi sto devet bijelih ljudi, devedeset sedam Crnaca i jedan Kinez. Tu su dvije spavaonice – velike drvene zgrade zelene boje sa krovovima od ljepenke. Bijelci žive u jednoj, a Crnci i Kinez u drugoj. U svakoj spavaonici nalazi se po jedna velika peć-bubnjara, ali zime su ovdje hladne, i noću kad se borovi zaleđeno zanjišu i mrzla mjesečina zasvijetli, ljudi, ispruženi na željeznim ležaljkama, leže budni dok se boje vatre iz peći poigravaju u njihovim očima.

Muškarci čije su ležaljke najbliže peći su važni muškarci – njih poštuju ili ih se boje. Gdin Schaeffer je jedan od njih. Gdin Schaeffer – jer pod tim je imenom poznat, što je oznaka posebnog poštovanja – žgoljav je, izdužen čovjek. Ima crvenkastu kosu sa srebrnastim tragovima u njoj, lice mu je izduženo, religiozno; na njemu nema mesa; možeš vidjeti pokrete njegovih kostiju, a oči mu imaju siromašnu, neupečatljivu boju. Zna čitati i pisati, zna sabrati dva i dva. Kada neko drugi dobije pismo, donese ga Gdinu Schaefferu. Većina tih pisama su tužna i žalobiva; vrlo često Gdin Schaeffer improvizira radosnije poruke i ne čita šta je stvarno napisano na stranici. U spavaonici su još druga dvojica koji znaju čitati. Bez obzira na to, jedan od njih donosi pisma Gdinu Schaefferu, koji mu čini uslugu i nikad ne čita istinu. Sam Gdin Schaeffer ne prima pisma, čak ni na Božić; izgleda da nema prijatelja izvan zatvora, a u stvari nema ga ni u njemu – što će reći, nema nekog određenog prijatelja. (Čitaj dalje…)