Raymond Carver
Pas ti umre
pregazi ga kombi.
pronađeš ga pokraj puta
i sahraniš ga.
žao ti ga je.
ali žao ti je i tvoje kćerke
jer bio je njezin ljubimac,
baš ga je voljela.
znala je da mu pjevuši
i puštala ga da spava u svom krevetu.
pišeš pjesmu o njemu.
kažeš to je pjesma za tvoju kćer,
o psu kojeg je pregazio kombi
i kako si se ti pobrinuo za njega,
odnio ga u šumu
i sahranio ga duboko, duboko
a pjesma ispadne tako dobra
da ti je skoro drago da je psić
pregažen, inače nikad ne bi
napisao tako dobru pjesmu.
onda sjedneš da napišeš
pjesmu o pisanju pjesme
o smrti tog psa,
ali dok pišeš čuješ
kako neka žena kroz vrisak
izgovara tvoje ime, tvoje krsno ime,
obadva sloga,
i srce ti na tren stane.
nakon minut, nastavljaš da pišeš.
ona vrišti ponovo.
pitaš se koliko dugo će ovo da traje.