Dobre Knjige

Sjedim tako u uredu kad odjednom zazvoni telefon,
zove kolegica koju jedva poznajem,
profesorica domaćinstva što je predsjedavala
raznim odborima na kojima sam i ja bio, i kaže,
”Biću na tvojoj poetskoj radionici ovaj semestar,
Davide, šta ćemo tamo raditi?”
i u trenu se počnem boriti za zrak ko kakvo spadalo

al ipak se priberem i kažem,
“Mary, to je tečaj za koji treba preporuka, moraću da
pogledam neke tvoje radove prije nego što kažem da”,
ona se tad pretvori u lik Jessice Walter
Iz Igraj Misty za mene, ali umjesto da ode
do kuće Clinta Eastwooda i razdere na komadiće
njegove košulje iz sedamdesetih sa dezenima džungle,

ona mi reče da sam arogantan, da sam snob,
da sam umislio da sam bolji od drugih
a u stvari sam tip bez osjećanja,
bez savjesti, bez stila, pa završi tiradu
tako što mi reče, “Nastaviću da pišem, Davide!”
a ja joj kažem, “Pa ko te sprečava?” ali je do tad
ona već spustila slušalicu sa treskom,

a ja ostadoh ko obuzet, potpuno obuzet,
jer stalno zaboravljam da jedino moraš
spomenuti riječ “pjesnik” nekim ljudima
i oni odmah počnu da se najčudnije ponašaju,
iako sam samo jedanput bio prezren
zato što sam pjesnik, a to je bilo kad sam pokušao
da kupim kuću, pregovori propadoše,

a prodavac se naljuti i upita,
“Ti si pjesnik, zar ne?”
priznadoh da jesam, znajući da nešto strašno
dolazi nakon toga, iako nije rekao
ništa gore od toga da treba da se vratim
svojim pjesmama, a da hladni, konkretni svijet biznisa ostavim
ljudima poput njega, stvarnim ljudima, praktičnim tipovima

koji razumiju kako stvari funkcionišu,
pomislih znam ja kako stvari funkcionišu
u njegovom slučaju, barem, i da je on ona vrsta
frajera koji misli da mu je žena ružna,
da su mu djeca glupa, tip koji sjedne do mene
u avionu i kaže, “Može li se na tome zaraditi?”
kad mu ispovjedim svoju malu tajnu,

a ja mislim da su većina poslovnih ljudi
koju susrećem na avionima prije ravnodušni
prema mojoj odabranoj profesiji nego što je preziru,
iako osjećaju obavezu
da se naglas pitaju zašto “se poezija više ne rimuje?”
al prije nego zaglibim preduboko u odgovor,
đavolćići su već odlutali ka svojim kompjutorima na krilu

ili ka filmu sa avionskog repertoara, žaleći što su uopšte i pitali.
Ali vjeruj mi, ravnodušnost pa čak i prezir bolji su
od te lakome intimnosti što se pretvara u pandžanje
i bijesno pljuvanje kad je se odbije, i upravo sad
se pitam hoće li se ova žena Mary pojaviti
na mojim vratima sa pištoljem, kao što
se dogodilo onoj studentici koja reče da će

se ubiti ako ne “zadovoljim njene potrebe”,
šta god te potrebe bile, ili sa mrtvom vjevericom,
kao student koji mi reče da sam već imao nekoliko
života i da je život vjeverice bio jedan od njih,
ili sa okrvavljenim samoubilačkim pismom, poput one
što mi reče da je izluđuje kad joj se obraćam
preko zvučnika u supermarketu.

Na jednoj zabavi sam se se predstavio čovjeku
kojeg nisam znao a koji mi je uzvratio da on zasigurno poznaje mene
jer je direktor savjetovališta
na fakultetu i da je njegova dokumentacija puna referenci
na Kribyija pjesnika, na što mu rekoh da mora da se šali,
a on će meni da se ne šali, da je u stvari uobičajeno
za odredjenu vrstu ljudi da podrazumijevaju intimnost

sa pjesnicima, jer pjesnici se bave skrivenim značenjima.
Sve dok ne promijeniš posao, nastavi on,
uvijek će biti ljudi koji će čitati tvoje pjesme i nalaziti u njima poruke
koje u stvarnosti nisu tamo, bio sam šokiran,
te otiđoh do bifea i uzeh još malo sira brie
i malo grožđa, ali kasnije te noći
nakon što sam stigao kući, iako sam osjetio sažaljenje
prema tim rastrojenim jadnicima – ja se s njima moram
nosit svake druge godine ili rjeđe,
ali oni se moraju sa sobom nosit
dvadeset četiri sada dnevno – pomislih da
što se tiče poruka koje ili jesu ili nisu
u pjesmama, uistinu, ko sam ja da sudim?