Dobre Knjige

Kad izađoh jednu večer,
Šetajući po Bristol ulici,
Mnoštvo je na pločniku,
Bilo nalik žetvenoj pšenici.

I dolje kod nabujale rijeke,
Čuh ljubavnika poj,
Pod lukom željezničkog mosta:
“Nema kraja ljubavi mojoj.

Voliću te draga, voliću,
Dok se Kina i Afrika ne sudare,
I rijeka ne poteče uzbrdo,
I lososi ulicom u pjesmu ne udare.

(Čitaj dalje…)

Ah, Firenca! Ti imaš svoju umjetnost.
Imaš svoju povijest. Imaš svoje srednjevjekovne zidine
i renesansne palače. Imaš
svoje pijace na otvorenom i svoje radnje sa robom od kože.
Više od svega, pak, imaš svoju hranu: svoje bistecche,
svoje tortelline, i svega još, tako da ću dok
vodim studente da vide Danteovu kuću,
možda proći pored restorana
u kojem ću tu istu noć večeravati i pomislim, Mljac.

(Čitaj dalje…)

Onda davno kad je biti značilo vjerovati
Istina bješe jedna od mnogih uvjerljivosti,
Više prva, više uvijek nego sljepomiši lav,
Riborepi pas ili orloglava riba
Najmanje slična smrtnicima, sumnjanih njihovom smrću.

Istina bješe njihov model po kojem se upinjaše da grade,
Svijet vječnih stvari u koje vjerovaše
Bez da vjeruju u glinene posude i legende
Premostujući luk i pjesmu, bijahu istiniti ili neistiniti:
Istina već postojaše da bude istinita.

Dok sad, praktična kao jednokratni papirni tanjiri,
Istina je pretvorljiva u kilovate
I naš zadnji uzor je neki anti-model,
Svakojakoj neistini bilo ko može dodati laž,
Ništa u koje niko ne mora vjerovati.