Dobre Knjige

pregazi ga kombi.
pronađeš ga pokraj puta
i sahraniš ga.
žao ti ga je.
ali žao ti je i tvoje kćerke
jer bio je njezin ljubimac,
baš ga je voljela.
znala je da mu pjevuši
i puštala ga da spava u svom krevetu.
pišeš pjesmu o njemu.
kažeš to je pjesma za tvoju kćer,
o psu kojeg je pregazio kombi
i kako si se ti pobrinuo za njega,
odnio ga u šumu
i sahranio ga duboko, duboko
a pjesma ispadne tako dobra
da ti je skoro drago da je psić
pregažen, inače nikad ne bi
napisao tako dobru pjesmu.
onda sjedneš da napišeš
pjesmu o pisanju pjesme
o smrti tog psa,
ali dok pišeš čuješ
kako neka žena kroz vrisak
izgovara tvoje ime, tvoje krsno ime,
obadva sloga,
i srce ti na tren stane.
nakon minut, nastavljaš da pišeš.
ona vrišti ponovo.
pitaš se koliko dugo će ovo da traje.

Kuća u kojoj živi moja mati puna je žena
koje kažu da su “izgubile” muževe,
kao da su ti muškarci uspjeli da se provuku ispod ograde
ili spraše kroz kapiju koju je neko ostavio otvorenom.
I sada neće da se vrate kad ih se zovne,
pa će i moja vlastita mati morati da nazove
Društvo Humanih da pita,

Jeste li vidjeli moga muža, miran čovjek,
pažljiv iako ne na očigledan način?
Noć prije nego što je umro, moj otac je upitao majku
da li je preostalo išta novca, a kad je ona rekla da jeste,
on je rekao hajde da pobjegnemo odavde;
kad mu je odgovorila da ne može da hoda
i da ne vidi više, on je rekao da je to u redu,

snaćićemo se nekako, samo hajde da idemo.
Od onda kaže ona više ništa ne izgleda stvarno
i ponekad kaže želi da bude tamo gdje je on,
iako ne mrtva, zasigurno,
i ne u onoj groznoj bolnici
gdje ga je zadnji put vidjela,
gdje je zovnula sestru i rekla,

Kada mu dodirnem lice, ništa ne osjećam,
Mislim da ne diše više;
a sestra reče, Ne diše,
u taj tren par terijera izmače kroz vrata
i istrča u otvoreno. Trče, sapliću se,
poskakuju, grizu si bokove,
Kidišu skupa kroz osunčanu livadu prema mračnoj šumi.