Truman Capote
Kuća u cvijeću
Ottilie je trebala biti najsretnija djevojka u Port-au-Princeu. Baš kako joj je Baby kazala, vidiš šta ti se sve može pripisati u zasluge. Kao na primjer šta? reklao je Ottilie, jer bila je uobražena i više je voljela komplimente od svinjetine ili parfema. Kao na primjer tvoj izgled, čak i tvoje skoro plave oči, i to lijepo, slatko lice – nema djevojke na cesti sa ustaljenijim mušterijama, svi do jednog spremni da ti kupe piva koliko god možeš popiti. Ottilie je priznala da je sve to bila istina, i sa osmijehom nastavila da sabire svoja bogatstva: imam pet svilenih haljina i par zelenih satenskih cipela, imam tri zlatna zuba vrijedna trideset hiljada franaka, možda će mi Gdin Jamison ili neko drugi dati još jednu narukvicu. Ali, Baby, uzdahnula je, i nije mogla da izrazi svoje nezadovoljstvo.
Baby je bila njena najbolja prijateljica; imala je još jednu prijateljicu: Rositu. Baby je bila poput kotača, okruglasta, zaobljena; jeftino prstenje je ostavilo zelene krugove na nekoliko debelih prstiju, zubi su joj bili tamni ko spaljena stabla, kada se smijala moglo je se čuti i na moru, barem su tako mornari tvrdili. Rosita, druga prijateljica, bila je viša od većine muškaraca, i snažnija; noću, sa mušterijom pod rukom, glas joj je bio svilenkast, tepala je tričavim glasom lutkice, ali tokom dana stupala je širokim korakom i govorila vojničkim baritonom. Obadvije Ottiliene prijateljice bile su iz Dominikanske Republike, i smatrale su to dovoljnim razlogom da se osjećaju jednu recku iznad domorotkinja države tamnije boje kože. Nije ih zabrinjavalo što je Ottilie odavde. Ti imaš mozak, Baby joj je rekla, i zasigurno je Baby imala na umu da kaže pametan mozak. Ottilie se često plašila da njene prijateljice ne otkriju da ne zna ni čitati ni pisati.
Kuća u kojoj su živjele i radile je bila trošna, tanka ko zvonik, i ukrašena nestabilnim balkonima obraslim bougainvillaea lozom. Premda na vanjskoj strani nije bilo nikakvog znaka, zvala se Champ Elysées. Vlasnica, usjedjelica i invalid koji izgleda kao da se guši, gospodarila je iz sobe na katu gdje se zaključavala, ljuljuškala u stolici za ljuljanje, i pila deset do dvadeset koka-kola dnevno. Kad se sve zbroji, imala je osam dama koje su radile za nju; sa izuzetkom Ottilie, nijedna od njih nije bila mlađa od trideset. Uveče, kad bi se dame skupile na trijemu gdje su čavrljale i mahale papirnim lepezama što tuku po zraku ko moljci u delirijumu, Ottilie je izgledala kao ushićeno dijete u sanjerenju, okruženo starijim, ružnijim sestrama. (Čitaj dalje…)