Truman Capote
Božićna uspomena
Zamisli jutro kasno u novembru. Dolazak zimskog jutra prije više od dvadeset godina. Zamisli kuhinju široke stare kuće u malome gradu. U njoj ogromna crna peć; ali tu su i glomazni okrugli stol, kamin i dvije stolice za ljuljanje ispred njega. Baš danas kamin je počeo sa sezonskim brujanjem.
Žena sa podšišanom sijedom kosom stoji na kuhinjskom prozoru. Nosi tenisice i bezlični bijeli džemper preko grube ljetnje haljine. Sitna je i živahna, kao minijaturna koka; ali, zbog duge bolesti iz mladosti ramena su joj sažaljivo pogurena. Lice joj je naočito – nalik Lincolnovom, slično izbrazdano i potamnjelo od sunca i vjetra, ali profinjeno, sa fino oblikovanim kostima, oči su boje šerija i sramežljive su. “Blago meni”, uzviknu dok je njen dah zamagljivao prozorsko staklo, “vrijeme je voćnog kolača!”
Osoba kojoj govori sam ja. Imam sedam godina, njoj je šezdeset i neka. Rod smo, daleki rod, i živimo skupa – bogme, otkad pamtim. U kući žive i drugi ljudi, rodbina; i premda imaju moć nad nama i često nas tjeraju na plač, mi ne obraćamo, sve u svemu, baš puno na njih pažnju. Mi smo jedno drugom najbolji prijatelj. Ona me zove Buddy, za uspomenu na dječaka koji je prije bio njen najbolji prijatelj. Drugi Buddy je umro u 1880-im, dok je ona još uvijek bila dijete. Ona je još uvijek dijete. (Čitaj dalje…)