Dobre Knjige

Zamisli jutro kasno u novembru. Dolazak zimskog jutra prije više od dvadeset godina. Zamisli kuhinju široke stare kuće u malome gradu. U njoj ogromna crna peć; ali tu su i glomazni okrugli stol, kamin i dvije stolice za ljuljanje ispred njega. Baš danas kamin je počeo sa sezonskim brujanjem.

Žena sa podšišanom sijedom kosom stoji na kuhinjskom prozoru. Nosi tenisice i bezlični bijeli džemper preko grube ljetnje haljine. Sitna je i živahna, kao minijaturna koka; ali, zbog duge bolesti iz mladosti ramena su joj sažaljivo pogurena. Lice joj je naočito – nalik Lincolnovom, slično izbrazdano i potamnjelo od sunca i vjetra, ali profinjeno, sa fino oblikovanim kostima, oči su boje šerija i sramežljive su. “Blago meni”, uzviknu dok je njen dah zamagljivao prozorsko staklo, “vrijeme je voćnog kolača!”

Osoba kojoj govori sam ja. Imam sedam godina, njoj je šezdeset i neka. Rod smo, daleki rod, i živimo skupa – bogme, otkad pamtim. U kući žive i drugi ljudi, rodbina; i premda imaju moć nad nama i često nas tjeraju na plač, mi ne obraćamo, sve u svemu, baš puno na njih pažnju. Mi smo jedno drugom najbolji prijatelj. Ona me zove Buddy, za uspomenu na dječaka koji je prije bio njen najbolji prijatelj. Drugi Buddy je umro u 1880-im, dok je ona još uvijek bila dijete. Ona je još uvijek dijete. (Čitaj dalje…)

Ottilie je trebala biti najsretnija djevojka u Port-au-Princeu. Baš kako joj je Baby kazala, vidiš šta ti se sve može pripisati u zasluge. Kao na primjer šta? reklao je Ottilie, jer bila je uobražena i više je voljela komplimente od svinjetine ili parfema. Kao na primjer tvoj izgled, čak i tvoje skoro plave oči, i to lijepo, slatko lice – nema djevojke na cesti sa ustaljenijim mušterijama, svi do jednog spremni da ti kupe piva koliko god možeš popiti. Ottilie je priznala da je sve to bila istina, i sa osmijehom nastavila da sabire svoja bogatstva: imam pet svilenih haljina i par zelenih satenskih cipela, imam tri zlatna zuba vrijedna trideset hiljada franaka, možda će mi Gdin Jamison ili neko drugi dati još jednu narukvicu. Ali, Baby, uzdahnula je, i nije mogla da izrazi svoje nezadovoljstvo.

Baby je bila njena najbolja prijateljica; imala je još jednu prijateljicu: Rositu. Baby je bila poput kotača, okruglasta, zaobljena; jeftino prstenje je ostavilo zelene krugove na nekoliko debelih prstiju, zubi su joj bili tamni ko spaljena stabla, kada se smijala moglo je se čuti i na moru, barem su tako mornari tvrdili. Rosita, druga prijateljica, bila je viša od većine muškaraca, i snažnija; noću, sa mušterijom pod rukom, glas joj je bio svilenkast, tepala je tričavim glasom lutkice, ali tokom dana stupala je širokim korakom i govorila vojničkim baritonom. Obadvije Ottiliene prijateljice bile su iz Dominikanske Republike, i smatrale su to dovoljnim razlogom da se osjećaju jednu recku iznad domorotkinja države tamnije boje kože. Nije ih zabrinjavalo što je Ottilie odavde. Ti imaš mozak, Baby joj je rekla, i zasigurno je Baby imala na umu da kaže pametan mozak. Ottilie se često plašila da njene prijateljice ne otkriju da ne zna ni čitati ni pisati.

Kuća u kojoj su živjele i radile je bila trošna, tanka ko zvonik, i ukrašena nestabilnim balkonima obraslim bougainvillaea lozom. Premda na vanjskoj strani nije bilo nikakvog znaka, zvala se Champ Elysées. Vlasnica, usjedjelica i invalid koji izgleda kao da se guši, gospodarila je iz sobe na katu gdje se zaključavala, ljuljuškala u stolici za ljuljanje, i pila deset do dvadeset koka-kola dnevno. Kad se sve zbroji, imala je osam dama koje su radile za nju; sa izuzetkom Ottilie, nijedna od njih nije bila mlađa od trideset. Uveče, kad bi se dame skupile na trijemu gdje su čavrljale i mahale papirnim lepezama što tuku po zraku ko moljci u delirijumu, Ottilie je izgledala kao ushićeno dijete u sanjerenju, okruženo starijim, ružnijim sestrama. (Čitaj dalje…)

Grad najbliži zatvorskoj farmi je trideset kilometara daleko. Velike borove šume stoje između farme i grada, i u tim šumama rade osuđenici; vade terpentin. I sam zatvor je u šumi. Naći ćeš ga tamo na kraju crvenog puta punog žlijebova, bodljikava žica mu se uspentrala uz zidove poput kakve loze. Unutra, živi sto devet bijelih ljudi, devedeset sedam Crnaca i jedan Kinez. Tu su dvije spavaonice – velike drvene zgrade zelene boje sa krovovima od ljepenke. Bijelci žive u jednoj, a Crnci i Kinez u drugoj. U svakoj spavaonici nalazi se po jedna velika peć-bubnjara, ali zime su ovdje hladne, i noću kad se borovi zaleđeno zanjišu i mrzla mjesečina zasvijetli, ljudi, ispruženi na željeznim ležaljkama, leže budni dok se boje vatre iz peći poigravaju u njihovim očima.

Muškarci čije su ležaljke najbliže peći su važni muškarci – njih poštuju ili ih se boje. Gdin Schaeffer je jedan od njih. Gdin Schaeffer – jer pod tim je imenom poznat, što je oznaka posebnog poštovanja – žgoljav je, izdužen čovjek. Ima crvenkastu kosu sa srebrnastim tragovima u njoj, lice mu je izduženo, religiozno; na njemu nema mesa; možeš vidjeti pokrete njegovih kostiju, a oči mu imaju siromašnu, neupečatljivu boju. Zna čitati i pisati, zna sabrati dva i dva. Kada neko drugi dobije pismo, donese ga Gdinu Schaefferu. Većina tih pisama su tužna i žalobiva; vrlo često Gdin Schaeffer improvizira radosnije poruke i ne čita šta je stvarno napisano na stranici. U spavaonici su još druga dvojica koji znaju čitati. Bez obzira na to, jedan od njih donosi pisma Gdinu Schaefferu, koji mu čini uslugu i nikad ne čita istinu. Sam Gdin Schaeffer ne prima pisma, čak ni na Božić; izgleda da nema prijatelja izvan zatvora, a u stvari nema ga ni u njemu – što će reći, nema nekog određenog prijatelja. (Čitaj dalje…)