Dobre Knjige

*****

Prevodioci rijetko odole iskušenju da napišu uvod knjizi koju prevedu. Moram priznati da sam se i sam bavio mišlju da dio informacija do kojih sam došao izucavajuci Capote-ova djela i život prenesem citaocu. Dok sam citao knjigu “Muzika za kameleone” shvatio sam da je predgovor toj knjizi, koji je napisao sam autor, odlican sažetak njegovog izrastanja u jednog od najboljih pisaca americkog dvadesetog vijeka. (Prevodilac)

*****

Moj život – kao umjetnika barem – može se iscrtati preciznošcu groznice: usponi i padovi, jasno odredeni ciklusi.

Poceo sam pisati sa osam godina – iz vedra neba, ne potaknut ikakvim primjerom. Nisam poznavao nikoga ko je pisao; uistinu, poznavao sam tek nekoliko ljudi koji su citali. Ali cinjenica je da su bile samo cetiri stvari za koje sam bio zainteresiran: citanje knjiga, odlasci u kino, stepovanje, i crtanje. Jednog dana poceo sam pisati, ne znajuci da sam se za cijeli život prikovao za nemilosrdna gospodara. Kada ti Bog da neki talenat, istovremeno ti daje i bic, namijenjen iskljucivo bicovanju samoga sebe.

Tada to nisam znao. Pisao sam avanturisticke price, price o ubistvima, kratke humoristicke komade, price koje su mi ispricali bivši robovi i veterani Gradanskog rata. Bilo je zabavno – u pocetku. Prestalo je biti zabavno kada sam otkrio razliku izmedu dobrog i lošeg pisanja, potom sam otkrio nešto još alarmantnije: razliku izmedu jako dobrog pisanja i istinske umjetnosti; razliku suptilnu, ali brutalnu. Nakon toga, pocelo je bicevanje! (Čitaj dalje…)

Dokumentarni prikaz jednog američkog zločina

Mart, 1975.

Gradić u maloj državi na zapadu. Sjedište mnogih farmi i rančeva u okolini; gradić, sa manje od deset hiljada stanovnika, dvanaest crkava i dva restorana. Kino, iako film u njemu nije prikazan već deset godina, još uvijek oronulo i bezlično stoji u Glavnoj ulici. Nekad je tu bio i hotel, ali je zatvoren, i jedino mjesto gdje putnik danas može pronaći sklonište je Prairie Motel.

Motel je čist, sobe su pristojno zagrijane, to je sve što se o njemu može reći. Čovjek po imenu Jake Pepper živi u njemu već skoro pet godina. Ima pedeset osam godina, udovac je sa četiri odrasla sina. Visok je metar osamdeset, u vrhunskoj je formi, i izgleda petnaest godina mlađi. Ima nepretenciozno-ljepuškasto lice sa svijetlo plavim očima i tankim ustima koja se grče i izobličuju u nešto što ponekad liči na osmjeh a ponekad i ne. Tajna njegovog dječačkog izgleda nije ni u mršavosti ni u urednosti, niti je čine njegovi puni obrazi nalik na zrelu jabuku, a ni njegovo zločesto i misteriozno cerekanje, njegova kosa je ta zbog koje izgleda kao nečiji mlađi brat; tamno plava, kratko podšišana i toliko izbrazdana čupercima da je ne uspijeva počešljati, samo je nekako poravna vodom.

Jake Pepper je detektiv u Pokrajinskom birou za istrage. Upoznali smo se preko bliskog zajedničkog prijatelja, drugog detektiva u drugoj državi. 1972. mi je napisao pismo i rekao da radi na slučaju umorstva, za koji je mislio da bi mi mogao biti od interesa. Telefonirao sam mu i razgovarali smo tri sata. Bio sam veoma zainteresiran za ono što mi je imao za reći, ali se uzrujao kada sam predložio da doputujem i razmotrim situaciju na licu mjesta; rekao je da bi to bilo preuranjeno i da bi moglo ugroziti istragu, ali je obećao da će me redovito obavještavati. Tijekom sljedeće tri godine razmjenjivali smo telefonske pozive svakih nekoliko mjeseci. Slučaj, složen poput lavirinta za miševe, je čini se zapao ćorsokak. Konačno sam rekao: Samo me pusti da dođem i pronjuškam naokolo.

I tako sam se jedne hladne martovske noći našao sa Jake Pepperom u njegovoj motelskoj sobi na zimurnom, vjetrom brisanom rubu ovog jadnog zapadnog gradića. U stvari, soba je bila ugodna, udobna; i ne bila, kad, sa kratkim iznimkama, čini Jakeov dom već skoro pet godina; on je napravio police za obiteljske fotografije, sinova i unučadi, i stotine knjiga, mnoge o Građanskom Ratu i sve redom izbor inteligentnog čovjeka: bio je slab prema Dickensu, Melvilleu, Trollopeu, Marku Twainu.

Jake je sjedio na podu prekriženih nogu, sa čašom burbona pored sebe. Ispred je imao raširenu tablu za šah, odsutno je po njoj pomjerao figure.

TC: Začuđujuće je to što niko izgleda ne zna ništa o ovom slučaju. Skoro da nema nikakvog publiciteta.

JAKE: Postoje razlozi.

TC: Nikako nisam u stanju da ustanovim pravi redoslijed. Liči mi na slagalicu kojoj nedostaje pola dijelova.

JAKE: Gdje da počnem?

TC: Od početka.

JAKE: Otiđi do komode. Pogledaj u donjoj ladici. Vidiš tu malu kartonsku kutiju? Pogledaj šta je unutra.

(Unutra sam našao minijaturni mrtvački kovčeg. Bio je to lijepo napravljen predmet, izrezbaren od svijetlog balzam drveta. Nije bio ukrašen, ali kada sam otvorio poklopac na malim šarkama, otkrio sam da sanduk nije bio prazan. U njemu je bila fotografija – nenamješteni snimak dvoje ljudi srednjih godina, muškarca i žene, kako opušeno prelaze ulicu. Nisu pozirali za tu fotografiju, moglo se osjetiti da osobe na njoj nisu bile svjesne da su fotografisane.)

Taj mrtvački kovčežić. Pretpostavljam da se njega može nazvati početkom. (Čitaj dalje…)

Ona je visoka i delikatna, oko sedamdeset joj je godina, srebrnaste kose, sofisticirana, ni crna ni bijela, zatomljene zlatne boje ruma. Ona je aristokrata sa Martiniquea koja živi u Fort de Framce ali ima i stan u Parizu. Sjedimo na terasi njene kuće, prozračne, elegantne kuće koja izgleda kao da je napravljena od drvene čipke: podsjeća me na neke stare kuće u New Orleansu. Pijemo ledeni čaj od mente sa blagim dodatkom apsinta.

Tri zelena kameleona ganjaju jedan drugog po terasi; jedan se zaustavlja kod stopala od Madame, palacajući rascijepljenim jezikom, a ona komentira: „Kameleoni. Tako izuzetna stvorenja. Način na koji mijenjaju boju. Crvena. Žuta. Zeleni limun. Ružičasta. Lavanda. Znaš li da im se veoma sviđa muzika?“ Posmatra me svojim finim crnim očima. „Ne vjeruješ mi?“

Tijekom popodneva ispričala mi je mnoge čudne stvari. Kako joj je noću vrt pun mamutskih moljaca što lete samo po noći. Kako je njen šofer, čovjek sa dignitetom koji me dovezao do kuće u tamno zelenom Mercedesu, otrovao suprugu pa pobjegao sa Đavoljeg Otoka. A opisala je i selo visoko u sjevernim planinama nastanjeno jedino albino-ljudima: „Malim ljudima bijelim ko kreda, sa ružičastim očima. Povremeno ih se može vidjeti nekolicina na ulicama Fort de Francea.“ (Čitaj dalje…)