Dobre Knjige

Kad ribe u letu bješe i šume hodiše još
I smokve imaše trn-kornjen,
U neki tren kad mjesec bješe krv
Tad mora da sam rođen.

Sa glavom čudovišta i mučnim zovom
I ušima k’o nemirnim krima pari,
đavolja hodajuća parodija
Na sve četvoronožne stvari.

Otrcani razbojnik sve zemlje,
Stare iskvarene volje;
Izgladni, šibaj, ismijavaj me: Ja sam njem,
I čuvam tajnu samo još bolje.

Budale! Jer ja također imadoh svoj čas;
Jedan čas strašan i pun slada,
Kad povici bješe svud oko mene
A pred nogama mi postelja od palminih grana.

Kad izađoh jednu večer,
Šetajući po Bristol ulici,
Mnoštvo je na pločniku,
Bilo nalik žetvenoj pšenici.

I dolje kod nabujale rijeke,
Čuh ljubavnika poj,
Pod lukom željezničkog mosta:
“Nema kraja ljubavi mojoj.

Voliću te draga, voliću,
Dok se Kina i Afrika ne sudare,
I rijeka ne poteče uzbrdo,
I lososi ulicom u pjesmu ne udare.

(Čitaj dalje…)

Onda davno kad je biti značilo vjerovati
Istina bješe jedna od mnogih uvjerljivosti,
Više prva, više uvijek nego sljepomiši lav,
Riborepi pas ili orloglava riba
Najmanje slična smrtnicima, sumnjanih njihovom smrću.

Istina bješe njihov model po kojem se upinjaše da grade,
Svijet vječnih stvari u koje vjerovaše
Bez da vjeruju u glinene posude i legende
Premostujući luk i pjesmu, bijahu istiniti ili neistiniti:
Istina već postojaše da bude istinita.

Dok sad, praktična kao jednokratni papirni tanjiri,
Istina je pretvorljiva u kilovate
I naš zadnji uzor je neki anti-model,
Svakojakoj neistini bilo ko može dodati laž,
Ništa u koje niko ne mora vjerovati.