Dobre Knjige

pregazi ga kombi.
pronađeš ga pokraj puta
i sahraniš ga.
žao ti ga je.
ali žao ti je i tvoje kćerke
jer bio je njezin ljubimac,
baš ga je voljela.
znala je da mu pjevuši
i puštala ga da spava u svom krevetu.
pišeš pjesmu o njemu.
kažeš to je pjesma za tvoju kćer,
o psu kojeg je pregazio kombi
i kako si se ti pobrinuo za njega,
odnio ga u šumu
i sahranio ga duboko, duboko
a pjesma ispadne tako dobra
da ti je skoro drago da je psić
pregažen, inače nikad ne bi
napisao tako dobru pjesmu.
onda sjedneš da napišeš
pjesmu o pisanju pjesme
o smrti tog psa,
ali dok pišeš čuješ
kako neka žena kroz vrisak
izgovara tvoje ime, tvoje krsno ime,
obadva sloga,
i srce ti na tren stane.
nakon minut, nastavljaš da pišeš.
ona vrišti ponovo.
pitaš se koliko dugo će ovo da traje.

Vasko Popa

Često otvaram novine, a rijetko ih čitam. Juče sam pročitao tekst od Miljenka Jergovića u kojem me podsjetio na pjesmu koju sam nekad volio. Evo je, u cjelosti.

Prolaznik i topola

Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvoždu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo