Dobre Knjige

Kad ribe u letu bješe i šume hodiše još
I smokve imaše trn-kornjen,
U neki tren kad mjesec bješe krv
Tad mora da sam rođen.

Sa glavom čudovišta i mučnim zovom
I ušima k’o nemirnim krima pari,
đavolja hodajuća parodija
Na sve četvoronožne stvari.

Otrcani razbojnik sve zemlje,
Stare iskvarene volje;
Izgladni, šibaj, ismijavaj me: Ja sam njem,
I čuvam tajnu samo još bolje.

Budale! Jer ja također imadoh svoj čas;
Jedan čas strašan i pun slada,
Kad povici bješe svud oko mene
A pred nogama mi postelja od palminih grana.

Kad izađoh jednu večer,
Šetajući po Bristol ulici,
Mnoštvo je na pločniku,
Bilo nalik žetvenoj pšenici.

I dolje kod nabujale rijeke,
Čuh ljubavnika poj,
Pod lukom željezničkog mosta:
“Nema kraja ljubavi mojoj.

Voliću te draga, voliću,
Dok se Kina i Afrika ne sudare,
I rijeka ne poteče uzbrdo,
I lososi ulicom u pjesmu ne udare.

(Čitaj dalje…)

Vasko Popa

Često otvaram novine, a rijetko ih čitam. Juče sam pročitao tekst od Miljenka Jergovića u kojem me podsjetio na pjesmu koju sam nekad volio. Evo je, u cjelosti.

Prolaznik i topola

Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvoždu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo