Dobre Knjige

J.D. Salinger and his Catcher in the Rye

U srijedu, 27. decembra 2010. godine, umro je J.D. Salinger. Umro je u samoći kao što je i živio otkako je odlučio otići u samoizabrano progonstvo. Umro je u svojoj kolibi u gradu Cornish u američkoj saveznoj državi New Hampshire. Salinger je prije svega bio poznat kao autor kultnog romana Lovac u raži kojeg još uvijek sa velikim žarom čita američka omladina, romana koji je navodno inspirisao Lennon-ovog ubicu da pritisne obarač.

The New York Times je objavio odličan članak o Salinger-u. Članak je napisao Charles McGrath. U britanskom Times-u Adrijan McKinty nagađa o sudbini rukopisa koji su navodno zaključani u dva sefa u Salinger-ovoj kući. Prema navodima iz autobiografije Salinger-ove kćerke Margaret “Hvatač snova”, njen otac nikad nije prestao da piše iako gotovo pedeset godina nija ništa objavljivao. Štaviše, pisao je redovno o imaginarnoj obitelji Glass, junacima iz njegovih Devet priča i nekih kasnijih radova.

Salinger-ovi književni predstavnici su objavili sljedeće:

“Salinger je govorio da je živio u ovom svijetu, ali da nije bio od ovog svijeta. Njegovo tijelo je otišlo, ali njegova obitelj se nada da je on još uvijek s onima koje voli, bez obzira da li se radi o religijskim ili historijskim ličnostima, osobnim prijateljima ili književnim junacima”.

U očekivanju novih djela o obitelji Glass (iz tih misterioznih sefova), uskoro ću ovdje objaviti Salinger-ovu izvanrednu priču “Savršeni dan za banana ribe”. Priča je prvi put objavljena u New Yorker-u trideset i prvog januara 1948.

Avion u kojem smo s neba pada
u Francusku, gdje su svi, čini se,
toliko sretniji od nas,
ali ne, ne radi se tu o ljudima
koji su sretni, nego o zgradama,
normanskim gazdinskim kućama sa visokim stropovima,
kolibama sa podrezanim slamnatim krovovima,
dvorcima što se uspinju iz ozelenjelih vinograda.
Ljudi su poput tebe i mene:
odjeća im ne pristaje najbolje,
djeca su im nezahvalna,
i stalno ispuhuju noseve.
Ali zgrade su tople i fino osvijetljene,
a čak i one što nisu,
one što imaju loša svjetla,
lošu izolaciju, i kojima nešto zeleno
raste po pločicama, čak i one,
čini se, nastoje kao lude da nas utješe,
da nam kažu nešto na francuskom,
na kućnom, riječima koje možemo razumjeti.

Majko Božja, svi su pozvani:
Peruanski pastiri što gledaju u zvijezde,
Starci sa njujorških trotoara,
I ti, lutko otvorenih očiju
Što osluškuješ kišu pored zaspalog djeteta.

Velika hotelska balska dvorana sa ogledalima na svakoj strani.
Razmišljaj o tome dok ležiš u mraku.
O anđelima na ukrašenim plafonima,
Obnaženim nimfama u nečemu što mora da je raj.

Tu je i pozornica, pijedastal za predavanja,
Podvornik sa baterijskom lampom.
Neko će se već obratiti ovom skupu
Sa svog kreveta od čavala.
Nesanica liči na metafiziku.
Budi tamo.