Dobre Knjige

Sjedim tako u uredu kad odjednom zazvoni telefon,
zove kolegica koju jedva poznajem,
profesorica domaćinstva što je predsjedavala
raznim odborima na kojima sam i ja bio, i kaže,
”Biću na tvojoj poetskoj radionici ovaj semestar,
Davide, šta ćemo tamo raditi?”
i u trenu se počnem boriti za zrak ko kakvo spadalo

al ipak se priberem i kažem,
“Mary, to je tečaj za koji treba preporuka, moraću da
pogledam neke tvoje radove prije nego što kažem da”,
ona se tad pretvori u lik Jessice Walter
Iz Igraj Misty za mene, ali umjesto da ode
do kuće Clinta Eastwooda i razdere na komadiće
njegove košulje iz sedamdesetih sa dezenima džungle,

ona mi reče da sam arogantan, da sam snob,
da sam umislio da sam bolji od drugih
a u stvari sam tip bez osjećanja,
bez savjesti, bez stila, pa završi tiradu
tako što mi reče, “Nastaviću da pišem, Davide!”
a ja joj kažem, “Pa ko te sprečava?” ali je do tad
ona već spustila slušalicu sa treskom,

a ja ostadoh ko obuzet, potpuno obuzet,
jer stalno zaboravljam da jedino moraš
spomenuti riječ “pjesnik” nekim ljudima
i oni odmah počnu da se najčudnije ponašaju,
iako sam samo jedanput bio prezren
zato što sam pjesnik, a to je bilo kad sam pokušao
da kupim kuću, pregovori propadoše,

a prodavac se naljuti i upita,
“Ti si pjesnik, zar ne?”
priznadoh da jesam, znajući da nešto strašno
dolazi nakon toga, iako nije rekao
ništa gore od toga da treba da se vratim
svojim pjesmama, a da hladni, konkretni svijet biznisa ostavim
ljudima poput njega, stvarnim ljudima, praktičnim tipovima

koji razumiju kako stvari funkcionišu,
pomislih znam ja kako stvari funkcionišu
u njegovom slučaju, barem, i da je on ona vrsta
frajera koji misli da mu je žena ružna,
da su mu djeca glupa, tip koji sjedne do mene
u avionu i kaže, “Može li se na tome zaraditi?”
kad mu ispovjedim svoju malu tajnu,

a ja mislim da su većina poslovnih ljudi
koju susrećem na avionima prije ravnodušni
prema mojoj odabranoj profesiji nego što je preziru,
iako osjećaju obavezu
da se naglas pitaju zašto “se poezija više ne rimuje?”
al prije nego zaglibim preduboko u odgovor,
đavolćići su već odlutali ka svojim kompjutorima na krilu

ili ka filmu sa avionskog repertoara, žaleći što su uopšte i pitali.
Ali vjeruj mi, ravnodušnost pa čak i prezir bolji su
od te lakome intimnosti što se pretvara u pandžanje
i bijesno pljuvanje kad je se odbije, i upravo sad
se pitam hoće li se ova žena Mary pojaviti
na mojim vratima sa pištoljem, kao što
se dogodilo onoj studentici koja reče da će

se ubiti ako ne “zadovoljim njene potrebe”,
šta god te potrebe bile, ili sa mrtvom vjevericom,
kao student koji mi reče da sam već imao nekoliko
života i da je život vjeverice bio jedan od njih,
ili sa okrvavljenim samoubilačkim pismom, poput one
što mi reče da je izluđuje kad joj se obraćam
preko zvučnika u supermarketu.

Na jednoj zabavi sam se se predstavio čovjeku
kojeg nisam znao a koji mi je uzvratio da on zasigurno poznaje mene
jer je direktor savjetovališta
na fakultetu i da je njegova dokumentacija puna referenci
na Kribyija pjesnika, na što mu rekoh da mora da se šali,
a on će meni da se ne šali, da je u stvari uobičajeno
za odredjenu vrstu ljudi da podrazumijevaju intimnost

sa pjesnicima, jer pjesnici se bave skrivenim značenjima.
Sve dok ne promijeniš posao, nastavi on,
uvijek će biti ljudi koji će čitati tvoje pjesme i nalaziti u njima poruke
koje u stvarnosti nisu tamo, bio sam šokiran,
te otiđoh do bifea i uzeh još malo sira brie
i malo grožđa, ali kasnije te noći
nakon što sam stigao kući, iako sam osjetio sažaljenje
prema tim rastrojenim jadnicima – ja se s njima moram
nosit svake druge godine ili rjeđe,
ali oni se moraju sa sobom nosit
dvadeset četiri sada dnevno – pomislih da
što se tiče poruka koje ili jesu ili nisu
u pjesmama, uistinu, ko sam ja da sudim?

*****

Prevodioci rijetko odole iskušenju da napišu uvod knjizi koju prevedu. Moram priznati da sam se i sam bavio mišlju da dio informacija do kojih sam došao izucavajuci Capote-ova djela i život prenesem citaocu. Dok sam citao knjigu “Muzika za kameleone” shvatio sam da je predgovor toj knjizi, koji je napisao sam autor, odlican sažetak njegovog izrastanja u jednog od najboljih pisaca americkog dvadesetog vijeka. (Prevodilac)

*****

Moj život – kao umjetnika barem – može se iscrtati preciznošcu groznice: usponi i padovi, jasno odredeni ciklusi.

Poceo sam pisati sa osam godina – iz vedra neba, ne potaknut ikakvim primjerom. Nisam poznavao nikoga ko je pisao; uistinu, poznavao sam tek nekoliko ljudi koji su citali. Ali cinjenica je da su bile samo cetiri stvari za koje sam bio zainteresiran: citanje knjiga, odlasci u kino, stepovanje, i crtanje. Jednog dana poceo sam pisati, ne znajuci da sam se za cijeli život prikovao za nemilosrdna gospodara. Kada ti Bog da neki talenat, istovremeno ti daje i bic, namijenjen iskljucivo bicovanju samoga sebe.

Tada to nisam znao. Pisao sam avanturisticke price, price o ubistvima, kratke humoristicke komade, price koje su mi ispricali bivši robovi i veterani Gradanskog rata. Bilo je zabavno – u pocetku. Prestalo je biti zabavno kada sam otkrio razliku izmedu dobrog i lošeg pisanja, potom sam otkrio nešto još alarmantnije: razliku izmedu jako dobrog pisanja i istinske umjetnosti; razliku suptilnu, ali brutalnu. Nakon toga, pocelo je bicevanje! (Čitaj dalje…)

Dokumentarni prikaz jednog američkog zločina

Mart, 1975.

Gradić u maloj državi na zapadu. Sjedište mnogih farmi i rančeva u okolini; gradić, sa manje od deset hiljada stanovnika, dvanaest crkava i dva restorana. Kino, iako film u njemu nije prikazan već deset godina, još uvijek oronulo i bezlično stoji u Glavnoj ulici. Nekad je tu bio i hotel, ali je zatvoren, i jedino mjesto gdje putnik danas može pronaći sklonište je Prairie Motel.

Motel je čist, sobe su pristojno zagrijane, to je sve što se o njemu može reći. Čovjek po imenu Jake Pepper živi u njemu već skoro pet godina. Ima pedeset osam godina, udovac je sa četiri odrasla sina. Visok je metar osamdeset, u vrhunskoj je formi, i izgleda petnaest godina mlađi. Ima nepretenciozno-ljepuškasto lice sa svijetlo plavim očima i tankim ustima koja se grče i izobličuju u nešto što ponekad liči na osmjeh a ponekad i ne. Tajna njegovog dječačkog izgleda nije ni u mršavosti ni u urednosti, niti je čine njegovi puni obrazi nalik na zrelu jabuku, a ni njegovo zločesto i misteriozno cerekanje, njegova kosa je ta zbog koje izgleda kao nečiji mlađi brat; tamno plava, kratko podšišana i toliko izbrazdana čupercima da je ne uspijeva počešljati, samo je nekako poravna vodom.

Jake Pepper je detektiv u Pokrajinskom birou za istrage. Upoznali smo se preko bliskog zajedničkog prijatelja, drugog detektiva u drugoj državi. 1972. mi je napisao pismo i rekao da radi na slučaju umorstva, za koji je mislio da bi mi mogao biti od interesa. Telefonirao sam mu i razgovarali smo tri sata. Bio sam veoma zainteresiran za ono što mi je imao za reći, ali se uzrujao kada sam predložio da doputujem i razmotrim situaciju na licu mjesta; rekao je da bi to bilo preuranjeno i da bi moglo ugroziti istragu, ali je obećao da će me redovito obavještavati. Tijekom sljedeće tri godine razmjenjivali smo telefonske pozive svakih nekoliko mjeseci. Slučaj, složen poput lavirinta za miševe, je čini se zapao ćorsokak. Konačno sam rekao: Samo me pusti da dođem i pronjuškam naokolo.

I tako sam se jedne hladne martovske noći našao sa Jake Pepperom u njegovoj motelskoj sobi na zimurnom, vjetrom brisanom rubu ovog jadnog zapadnog gradića. U stvari, soba je bila ugodna, udobna; i ne bila, kad, sa kratkim iznimkama, čini Jakeov dom već skoro pet godina; on je napravio police za obiteljske fotografije, sinova i unučadi, i stotine knjiga, mnoge o Građanskom Ratu i sve redom izbor inteligentnog čovjeka: bio je slab prema Dickensu, Melvilleu, Trollopeu, Marku Twainu.

Jake je sjedio na podu prekriženih nogu, sa čašom burbona pored sebe. Ispred je imao raširenu tablu za šah, odsutno je po njoj pomjerao figure.

TC: Začuđujuće je to što niko izgleda ne zna ništa o ovom slučaju. Skoro da nema nikakvog publiciteta.

JAKE: Postoje razlozi.

TC: Nikako nisam u stanju da ustanovim pravi redoslijed. Liči mi na slagalicu kojoj nedostaje pola dijelova.

JAKE: Gdje da počnem?

TC: Od početka.

JAKE: Otiđi do komode. Pogledaj u donjoj ladici. Vidiš tu malu kartonsku kutiju? Pogledaj šta je unutra.

(Unutra sam našao minijaturni mrtvački kovčeg. Bio je to lijepo napravljen predmet, izrezbaren od svijetlog balzam drveta. Nije bio ukrašen, ali kada sam otvorio poklopac na malim šarkama, otkrio sam da sanduk nije bio prazan. U njemu je bila fotografija – nenamješteni snimak dvoje ljudi srednjih godina, muškarca i žene, kako opušeno prelaze ulicu. Nisu pozirali za tu fotografiju, moglo se osjetiti da osobe na njoj nisu bile svjesne da su fotografisane.)

Taj mrtvački kovčežić. Pretpostavljam da se njega može nazvati početkom. (Čitaj dalje…)