Dobre Knjige

pregazi ga kombi.
pronađeš ga pokraj puta
i sahraniš ga.
žao ti ga je.
ali žao ti je i tvoje kćerke
jer bio je njezin ljubimac,
baš ga je voljela.
znala je da mu pjevuši
i puštala ga da spava u svom krevetu.
pišeš pjesmu o njemu.
kažeš to je pjesma za tvoju kćer,
o psu kojeg je pregazio kombi
i kako si se ti pobrinuo za njega,
odnio ga u šumu
i sahranio ga duboko, duboko
a pjesma ispadne tako dobra
da ti je skoro drago da je psić
pregažen, inače nikad ne bi
napisao tako dobru pjesmu.
onda sjedneš da napišeš
pjesmu o pisanju pjesme
o smrti tog psa,
ali dok pišeš čuješ
kako neka žena kroz vrisak
izgovara tvoje ime, tvoje krsno ime,
obadva sloga,
i srce ti na tren stane.
nakon minut, nastavljaš da pišeš.
ona vrišti ponovo.
pitaš se koliko dugo će ovo da traje.

Kad ribe u letu bješe i šume hodiše još
I smokve imaše trn-kornjen,
U neki tren kad mjesec bješe krv
Tad mora da sam rođen.

Sa glavom čudovišta i mučnim zovom
I ušima k’o nemirnim krima pari,
đavolja hodajuća parodija
Na sve četvoronožne stvari.

Otrcani razbojnik sve zemlje,
Stare iskvarene volje;
Izgladni, šibaj, ismijavaj me: Ja sam njem,
I čuvam tajnu samo još bolje.

Budale! Jer ja također imadoh svoj čas;
Jedan čas strašan i pun slada,
Kad povici bješe svud oko mene
A pred nogama mi postelja od palminih grana.